Diljem Europe postoji prešutno očekivanje da će škole preuzimati sve veći broj odgovornosti. Akademsko obrazovanje više nije dovoljno; od škola se danas očekuje da se bave i emocionalnom dobrobiti, regulacijom ponašanja, društvenim uključivanjem, digitalnom pismenošću te, sve češće, prevencijom poteškoća mentalnog zdravlja.
Na papiru se takav pristup čini učinkovitim. Škole su široko dostupne, strukturirane i već su sastavni dio svakodnevnog života djece. Međutim, u praksi takva očekivanja stvaraju strukturno preopterećenje koje se rijetko dovoljno jasno prepoznaje.
Projekt Healthy Mind, Healthy Child (HMHC) dovodi u pitanje široko prihvaćenu, ali slabo utemeljenu pretpostavku: da škole, u svojem sadašnjem obliku, mogu funkcionirati kao glavni sustav podrške mentalnom zdravlju djece.
Ne mogu, barem ne bez značajnih promjena.
Takvo je stajalište u skladu sa širim načelima koja Europska komisija promiče kroz okvire poput programa CERV, s naglaskom na sustavne pristupe, pristupe temeljene na pravima i suradnju više dionika. Iz te perspektive mentalno zdravlje nije sektorsko pitanje koje se može prepustiti isključivo obrazovanju. Ono predstavlja zajedničku odgovornost koja zahtijeva koordinaciju između različitih okruženja.
Ipak, u praksi škole i dalje ostaju zadano mjesto za provedbu intervencija.
Sa strukturnog gledišta to stvara niz napetosti. Od učitelja i nastavnika očekuje se da prepoznaju emocionalne poteškoće, upravljaju sve složenijom dinamikom u učionicama i pružaju podršku učenicima s različitim potrebama. Međutim, mnogi od njih nisu prošli specijalizirano osposobljavanje iz područja mentalnog zdravlja ili pristupa koji uvažavaju traumu. Čak i kada takvo osposobljavanje postoji, često je teorijsko, fragmentirano ili nepovezano sa stvarnim okolnostima u učionicama.
Rezultat je predvidljiv. Učitelji i nastavnici neprestano pokušavaju nadoknaditi nedostatke sustava, odgovarajući na potrebe koje nadilaze njihove profesionalne uloge, osposobljenost i raspoloživo vrijeme.
To nije kritika učitelja i nastavnika, nego problem načina na koji je sustav oblikovan.
Iz neuroobrazovne perspektive ta neusklađenost postaje još očitija. Emocionalna regulacija, reakcije na stres i obrasci međuljudskih odnosa ne oblikuju se prvenstveno tijekom školskih sati. Razvijaju se kroz ponavljajuće interakcije u različitim okruženjima, osobito unutar obitelji i među vršnjacima. Kada poteškoće postanu vidljive u učionici, često su već duboko ukorijenjene.
Očekivati da škole same promijene te obrasce nije realno.
Istodobno postoji tendencija tumačenja ponašajnih ili emocionalnih poteškoća kroz akademsku perspektivu. Dijete koje pokazuje nezainteresiranost, ometa nastavu ili ima poteškoće s pažnjom često se opisuje kao dijete s „problemima u učenju”, iako temeljni uzrok može biti emocionalna disregulacija, nerazriješeni stres ili nedostatak stabilnosti u odnosima.
Takvo pogrešno tumačenje dovodi do intervencija koje se bave simptomima, a ne uzrocima.
Projekt HMHC predlaže drukčiji pristup. Umjesto da škole postavlja u središte intervencija, promatra ih kao jedan dio šireg sustava koji uključuje obitelji, izvannastavna okruženja i aktere u zajednici. Cilj nije smanjiti ulogu škola, nego je uskladiti s onim što one realno i učinkovito mogu ostvariti.
U tom okviru škole imaju tri ključne funkcije.
Prvo, škole su mjesta promatranja. Učitelji i nastavnici često su među prvim odraslim osobama izvan obitelji koje mogu primijetiti promjene u ponašanju, raspoloženju ili obrascima interakcije djece. Ta je uloga vrlo vrijedna, ali samo ako je podržana jasnim protokolima i odgovarajućim postupcima upućivanja na stručnu pomoć. Bez njih promatranje ne vodi nužno do učinkovitog djelovanja.
Drugo, škole su okruženja međuljudskih odnosa. Kvaliteta odnosa između učitelja i učenika može djelovati kao zaštitni čimbenik, osobito za djecu u ranjivim situacijama. Međutim, za to su potrebni uvjeti koji omogućuju razvoj smislenih odnosa. Prenapučeni razredi, kruti nastavni programi i pritisak na postizanje rezultata ograničavaju taj potencijal.
Treće, škole su mjesta koordinacije. One mogu povezivati različite aktere — obitelji, socijalne službe i stručnjake za mentalno zdravlje — ali samo ako su sustavi osmišljeni tako da omogućuju takvu suradnju. U mnogim slučajevima ta je infrastruktura slaba ili gotovo nepostojeća.
Problem, dakle, nije u tome što škole nisu važne. Problem je u tome što su preopterećene i nemaju dovoljnu podršku.
To ima izravne posljedice za uključivanje, jedan od temeljnih prioriteta programa CERV. Kada se od škola očekuje upravljanje različitostima bez odgovarajućih resursa ili sustavne podrške, uključivanje postaje površno. Učenici s većim potrebama, bilo emocionalnim, društvenim ili kognitivnim, prisutni su u sustavu, ali nisu u potpunosti uključeni.
U takvom kontekstu uključivanje riskira postati statistički uspjeh, a ne stvarno iskustvo djece.
HMHC nastoji odgovoriti na taj problem zagovaranjem preraspodjele odgovornosti. Podrška mentalnom zdravlju mora biti prisutna u različitim okruženjima, a ne koncentrirana samo u jednom. To uključuje:
- Jačanje kapaciteta obitelji.
- Unaprjeđenje uloge izvannastavnih aktivnosti i prostora.
- Poboljšanje koordinacije između različitih službi.
- Pružanje ciljane podrške kada je potrebna.
Takav je pristup složeniji, ali i usklađeniji s načinom na koji se dječji razvoj stvarno odvija.
Ipak, postoji prepreka koju treba prepoznati. Sustavi često daju prednost jednostavnosti. Dodjeljivanje odgovornosti jednoj instituciji, poput škole, administrativno je praktično. Modeli podijeljene odgovornosti zahtijevaju koordinaciju, komunikaciju i kontinuirano ulaganje. Njihova je provedba zahtjevnija.
Ali izbjegavanje složenosti ne uklanja je. Samo je premješta na druga područja.
Sadašnji model, u kojem se od škola očekuje da nadoknađuju sustavne nedostatke, već pokazuje svoja ograničenja. Profesionalno izgaranje učitelja i nastavnika, sve veći izazovi u ponašanju učenika i rastuće razlike u njihovoj dobrobiti nisu izolirani problemi. Oni su pokazatelji sustava koji djeluje iznad kapaciteta za koje je osmišljen.
Iz strateške perspektive nastavak takvog pristupa nije učinkovit.
Projekt HMHC ne predlaže uklanjanje mentalnog zdravlja iz škola. Predlaže njegovo pravilno pozicioniranje — unutar mreže različitih okruženja koja zajednički oblikuju dječji razvoj.
Takva promjena nužna je ako želimo prijeći s reaktivnih na preventivne pristupe. Škole mogu imati središnju ulogu, ali ne mogu same nositi cijeli sustav.
U konačnici, ako europski okviri ozbiljno žele promicati dječja prava, uključivanje i dobrobit, raspodjela odgovornosti mora odražavati složenost problema.
Jer očekivati da škole same riješe problem koji je u svojoj biti sustavan nije rješenje. To je samo način njegova odgađanja.